Agramka

Pričam neki dan s budućim, razverglali smo teme i dođemo tako i na temu đubradi u našim životima! Ko nas je sve preveslao, zajebo... izjebo! Lista pozamašna! Počinjemo naizmjence priču... on pa ja, on pa ja! Traje to do dugo u noć!

Stižemo do jednog posebnog đubretara, poznajemo ga oboje! Ok, ok... ja ga dobro poznajem, on ga jednom vidio! On ga je proanalizirao u par minuta što ga je vidio a ja sam tipično svojski naivno nasjela! Svatko od nas ga je sreo u svoje vrijeme kada se pak nas dvoje poznavali nismo! Tako da je to đubre zajebalo nas dvoje, svakoga u svoje vrijeme i sada oboje možemo potvrditi da je to jedno ogromno đubre! I može nam se vjerovati... čak i da nas u stanici razdvoje i ponaosob ispituju! Sve je ok Đubre, samo te plašim! Baš onako kako sam te nekad plašila! Ja pak nisam đubre da odem lajat o tebi... makar se ima za lajat masno! Bog će te ionako kaznit... Za sve one koje si pregazio da dođeš do love!

Pitam se ja kakav je to život kada se čovjek skriva, drži pištolj i nema nigdje niti jedne svoje slike! Thumbs up! Good for you...! Vidim ja njega ponekad tako da se ipak nije dobro sakrio! I mislim si sad... tako se busao u prsa, glumio velikog frajera, bahatozu a sad zrnu maka nije do koljena! Kako se sve okrene dok kažeš "đubre"! Kao da me Đubre nije slušalo kada sam rekla da dvostruko vraćam lopticu kada me se sjebe...! Kako od velikog frajera postaneš ništa, zero... otpuhani dim!

Veseli me jedino što svi ti đubretari koje pamtim mene sada gledaju čistog obraza dok njima sva voda ovoga svijeta ne bi pomogla! Možda eventualno ona u zahodu kada se potegne ručica!

Ljudi me iznenađuju... makar stalno sama sebi ponavljam kako me ništa ne bi trebalo iznenaditi! Iznenađuje me i nedostatak dovoljno visokog IQ-a kod ljudi... a zapravo me ne bi trebalo iznenaditi. Iznenađuje me sama pomisao kod ljudi kako sam JA MORON... a ne oni. Velim ja da je ošlo sve u kurac...

Blago meni sa svim tim divnim "prijateljima" i "neprijateljima"! Divno ih je imati samo zato da ih ponekad pogledam i shvatim kako sam ja super i ispala! Neznam... mora da se dogodio neki kemijski boom pa se svaki drugi rodio ko totalni moron! A još su bolji oni moroni koji glume kako nisu moroni kako ja ne bi shvatila da su moroni... a ja znam da su moroni, a znaju i oni da ja znam! Svi sve znaju a nitko ništa nezna, jer je znanje danas krhko! Osim toga nije na cijeni!

Što će ti znanje kada je Hana otvorila školu za sponzoruše! Osobno poznajem nekoliko njih koje bi trebale posjetiti tu školu pa da se kasnije hvale i tom diplomom! Najjača stvar ikada je kada sponzoruša za koju nitko nezna da je sponzoruša (ili se ona nada da nezna) ide pričati kako joj se sponzoruše gade! Pa to onda ispada jadnije negoli priznanje da je sponzoruša. To vam dođe na isto kao kada prikrivena kurva ide pljuvat po drugima... kurvama ili onima koje to nisu! Osim dovođenja države u red, rad i disciplinu smatram da bi trebalo uvesti obavezni detaljni pregled mozga svake godine za sve građane lijepe nam naše! Pa nećemo valjda sponzorirati sponzoruše i poticati morone... a profesori s diplomom će kopati po kontejnerima u potrazi za bocama?!

Neznam... call me old fashion, ali ja sa svog stajališta ne vjerujem očima kada doseg jedne žene bude trač+kavica ujutro, pa onda malo šopinga+trača popodne... a onda nemojmo zaboraviti trač+kavica+jebeno glup babinjak na kojem je jedna gluplja od druge navečer! Živio nam zabavan dan!!! Tako se dragi moji rađaju moroni! Ili postaju... nisam još sasvim sigurna! Anyway, kako god bilo... nešto je trulo u današnjem društvu! Fuj, smrdi do ovamo! Iskreno se bojim da će mi dijete jednoga dana biti jedino normalno među svim tim sponzorušama.

A možda da zamolim Boga da napravi još jedan potop? Sam on zna da bi nam dobro došao!

Opet je mala Dora išla u školu, skoro četiri mjeseca ko fol studiranja i čuđenja što se nisam ufurala u to ko fol studiranje! Nisam baš prolazila pod studošicu... al tko to još kuži! Teka pod miškom i kemijske zataknute u džep torbe... svaki dan hopsanja po učilištu!

Baš mi nekako i nije išlo ko podmazano ali nisam odustajala! Šta će meni neko govorit šta ja mogu ili ne mogu... Ja mogu sve! Dočekao me prvi dan teacher moje visine (iliti nizine), izbrijan na čelavo i koju godinu stariji od mene! Pogrdno ga zvah Eustahije Brzić... jer kada je on predavao rijetko ko bi ga uspio sustići! Olakotna okolnost mu je bila tako dobra očita zajebancija da ga nisam do kraja mogla mrziti... Krenimo dakle redom! Html, Photoshop, Frontpage, Dreamweaver, Flash, Java i server side jezici. Zabolila me glava pred kraj, priznajem! Mislila sam da će se doduše raspuknuti ali mala Dora u maniri starozagrebačke junakinje, odslušala je četiri mjeseca predavanja. Valjalo se spremiti za ispit koji drži jednako tako zastrašujući na čelavo izbrijani voditelj informatičkog odjela! U ta četiri mjeseca taj se čovjek ni jednom nasmijao nije...

Htjela je doduše mala Dora pobjeć od svoje završne radnje... no, verbalno me ispljuskao moj dragi, dugogodišnji programer i zalijepio za stolac! Napravila je mala Dora završnu radnju, web stranicu, uz puno nerviranja, histerije i neispavanosti...! Uplaših se sama sebe, izgledala sam ko zombi... kao nešto što je s tamne strane pobjeglo! S ispita je Dora izašla s smiješkom na čubama, rasturila je i ispit i završnu radnju i onog čelavog voditelja informatičkog odjela koji mi je htio podvaliti trik pitanje! Ha!!! Haha!!! Sada, od kada sam ko fol diplomirala, radim web stranice s dragim... nisam od ispita stala! Samo se nadam da neću pretjerati, da ne bi izgledala poput ove na slici gore!

Pusa od Dore!

P.S. Na vaš zahtjev... evo stranice!

Nebo je toga dana prekrivala siva boja, otjerala bijelinu, zrake sunca i toplinu... Ni slutila nisam što li u mojem smjeru dolazi. Zašto bi... život mi je kao pripadnici "bijelih" uvijek bio nasmiješen, sretan... bio je predvidljiv! Ne sjećam se koliko sam stara tada bila, samo znam da mi se život izmjenio iz temelja... i mjena nikada više stala nije! Jedno se vuklo za drugim! Kao i svakoga dana izletjela sam iz kreveta i sjurila se u kupaonicu... moram biti brza, nas je ipak u obitelji puno! Moram biti brza... Jedan pogled u ogledalu sablaznio me... vlastiti vrisak više nisam niti čula! Nasred mog savršeno bijelog desnog obraza pojavila se crna točka.

Učili su me stariji kako koža crne boje otkriva podmuklost, zlobu i takvi su prijetnja nama "bijelima" i našem načinu života. "Crni" su me na ulici gledali ispod oka, no nikada me nitko od njih dirnuo nije... Danas sam u ogledalu vidjela naznaku prijetnje u obliku te tako neželjene crne boje! Ništa drugo više vidjela nisam... Vrisak je probudio moju majku koja je zanijemila kada je ugledala moj odraz u ogledalu. Pokušavala sam crnu točku prekriti bijelom bojom no... što sam se više mazala crna boja je sve više izbijala na površinu. Jedino pitanje koje sam si postavljala: "Kako ću danas u školu!?" Suoćila sam se s mogućnošću da me moja škola više ne primi nazad! Znate, mi "bijeli" imamo školu u centru grada i ništa mi teže toga jutra nije padalo negoli što ću morati u školu s... tim na licu. "Crni", kako im i dolikuje, školu su sagradili iza trnovite šume u predgrađu. S torbom preko ramena izašla sam na ulicu i pogled moje prve susjede potvrdio mi je da stvarno izgledam užasno. A ona užasnuto... Kako je vrijeme odmicalo na mojoj koži se pojavljivalo sve više i više crnih točkica, a sve su bile različite veličine. Izgledala sam kao pravi dalmatiner... hah, koje li usporedbe! Kada sam došla pred školu i kada su me ugledali svi moji dojučerašnji prijatelji odmaknuli su se od mene baš kao da ih je sam Mojsije štapom razdvojio. Do učionice sam primila par udaraca laktom, gađali su me papirićima a uspijela sam i pasti preko nečije podmetnute noge. Sat zemljopisa držala je profesorica duge i bujne plave kose, moja razrednica. Moja kosa je bila duga poput njezine ali bila je smeđa i čvršća. Voljela sam svoju dugu kosu, brinula se o njoj, lijepo mi je stajala i padala mi je sve do struka. Dok sam tako s ploče prepisivala, zaokupljena mislima oko mojih crnih točkica niti osjetila nisam da mi netko reže kosu. Cura koja je sjedila iza mene imala je kratku, mušku frizuru jer je svoju dugu kosu odrezala radi razrednog bezveznjaka. Ljubomorna i potaknuta time što sam drugačija odrezala mi je tri velika pramena različite dužine. Zvono me prenulo i dok su svi izlazili pokušavala sam prepisati lekciju do kraja. Kada sam se ustala kako bi torbu podigla s poda ugledala sam svoju odrezanu kosu iza stolice. S suzama sam pogledala svoje točkice i shvatila da više nikada neću biti „bijela“. Toga dana sam shvatila kako boja kože nije garancija čovjeka... „Bijeli“ su itekako bili zli. I što sad? Kamo spadam? „Crni“ me sigurno primiti neće... Nisam ih poznavala, nisam se potrudila upoznati ih. Bilo je zabranjeno da „bijeli“ bude viđen u društvu „crnoga“. Toliko pitanja rojilo se mojom glavom... Kako? Zašto? Kamo? Nisam pripadala ni jednoj ni drugoj strani. A onda sam shvatila... ako nisam „bijela“ niti „crna“ onda mora postojati još netko tko je poput mene... pa nisam sama na svijetu. Ne pripadajući ni „bijelima“ ni „crnima“ odlučila sam otisnuti se u potragu za „dalmatinerima“ (tako sam nazvala moje sadašnje stanje). Danas ih imam par pored sebe, naišla sam na njih tokom godina... baš su poput mene... točkasti!

„Bijeli“ u sebi nose dio „crnih“ a „crni“ dio „bijelih“... no svi to jako dobro skrivaju. „Bijeli“ i dalje glume dobrice a „crni“ i dalje uništavaju sve pred sobom bojeći se da ne prevlada njihov „bijeli“ dio duše. I jedni i drugi osuđuju „točkaste“ jer kada te netko osuđuje, uništava te i ljubomorno zabija nož u leđa to je samo zato što želi biti poput tebe a ne može biti... Drugačiji!

Svaka sličnost s glavnom točkastom junakinjom je namjerna... nadam se da ste shvatili što je autorica htjela reći!

Psiho2, ti si naš tata,

svaka riječ tvojoj djeci vrijedi zlata.

Danas pišem svoj 300-ti post a "tate" više među nama nema. Nisam to znala, nitko mi rekao nije tako da je šok sada preveliki... Sjećam ga se s našega velikog blog hangout-a dok je hrabro s dvije lijeve klizaljke koje su mu podvalili obišao par krugova po ledu bez padanja. Njegova zadnja poruka meni u rujnu 2007. godine govorila je upravo o mogućem ponovnom klizanju...

"Ja bih baš klizanje. Odlično je bilo. I još bolje je bilo što nisam mogao vjerovati da se uopće nisam prosipao po ledu unatoč dvije lijeve klizaljke koje su mi podmetnuli. Mislim da bi i Singerica došla. Jedino ništa ne znam o Nemezis, koja je došla s nama. A tebi šaljem još jedan novigradski osmijeh. "

No nikada nastavak zaživio nije. Nikad više na klizanje nismo otišli... niti se svi ponovno našli. Razočarala se u nekim blogerima, u pisanje na ovome mjestu uopće... pa sam ubrzo nakon toga otišla...! Pola ljudi koji su bili tada više ne pišu, nema ih i kako im ući u trag...? Japi je otišao u Ameriku, Singerice već odavno radi tehničkih problema nema... Pola ljudi više ne piše. I žao mi nekako... da se i skupimo na klizanju jednom, neće više biti isto... To je bilo tada i nikada više... A možda ipak...

Tko zna bi li se svi opet skupili... ili bi došli neki novi klinci. Koji nisu znali, ne znaju i nikad neće znati... niti biti ono što smo bili. Kada bi još slike pronašla nitko od mene sretniji...

Šokre... zaživi li ona ideja ikada i sprovede se, željela bih da naprijed piše:

Posvećeno Milanu Šopu, ljudini, legendi...

A danas samo od mene suzica...

Jedan je sat poslije ponoći, opet sam postala noćna ptica... Još razmišljam da li se potpuno vratiti u ovu sferu... natrag! To bi bilo kao da se okrećem preko ramena... A opet, koliko ružnih stvari sam ovdje doživjela bilo je i onih lijepih, trenutaka koji zaslužuju sjećanje! Shvatila sam to kada sam maloprije zašla u svoju bazu privatnih poruka! Obećala sam sama sebi da ću poruke onih koji su me povrijedili i razočarali izbrisati onom gumicom od 4,99! Prisjetila sam se sada svih onih lijepih poruka, koje su mi nešto značile, i koje mi još uvijek znače! Svih onih divnih ljudi od kojih večina više nije ovdje, ne pišu... nema ih.

Gdje je Arsen, što li radi Singerica... da li Morfej još uvijek ljubi...? Neki su mi srcu prirasli, neke bi najradije zaboravila... neke bi mrzila kada bih mogla... no ne mogu. Neke bi opet voljela vidjeti, neke bi zaobišla u širokom krugu... nekima sudski zabranila pristup! Svašta sam prošla ovdje, no da me tko pita bih li ponovila svoju registraciju da se mogu vratiti... rekla bi naravno. Jer sam užasno puno naučila... o ljudima, situacijama... svome ponašanju! U 6. mjesecu 2005. godine počela sam pisati, imala sam 24 godine i prvi put saznala što je blog. Imam osjećaj da sam do današnjeg dana ovdje dobila ubrzani tečaj života... Zadnjih godinu dana imala sam strašnu borbu s strašnom bolešću... ne svojom nego drage mi osobe! Promjeni se čovjek stravično kada s tim živi i kada to gleda... a bespomoćan je u svakom segmentu. Svaki božji dan, jedan je gori od onog drugog... ali ojaća vas to! Sada su dani sve bolji, sretniji... Izdržalo se! Moralo se izdržati... I zato sam naučila... svoje živce nedam nikome na dizanje! Pijavice koje mentalno i emocionalno isušuju čovjeka nemaju što pored mene tražiti! Pozitivnost je oduvijek iz mene izranjala i ne vidim razloga da danas ne bude tako! Ionako sam uvijek višak dijelila s drugima... Noževa u leđima ionako će uvijek biti, kako godine odmiću, kako generacije odrastaju imam osjećaj da ljudi jedni prema drugima postaju sve gori! Dok se jednom međusobno ne pokolju... I zato volim svaki novi dan jer mi uvijek donese nešto dobro... ružno ionako na vrijeme zaustavim!

A prati me već par mjesci ovaj ovdje MojBlog... nemre on mene pustit na miru! Nekako sam prvo naišla na MojBlog grupu na Fejsu a onda me i barbi dovukla nazad! Sad na dva mjesta pišem blog, pa zašto ne... Kao što sam happy bila par postova prije moga odlaska tako sam još uvijek happy, samo duplo više!

Puna sam energije, puna elana... ambicije i entuzijazma! Potpuno sam energy freak...! Novost od zadnjeg puta... Dora je počela nositi cvike i mora se priznati da mi baš dobro stoje! Osjećam se više sexy zbog njih... haha! Drago mi je vidjeti da još uvijek neki stari blogeri uporno pišu ali mi nije drago što nekih više nema ovdje! Možda su poput mene, naišli na neke druge sfere, zanimacije... ali nikad nije kasno!

Dora je odrasla, postala dama... prerasla sapunice kojima je zagorčavala život MojBlogu i Bogu... ali i to se moralo proći! Sve je to dio života... shvatila sam da kojekakve pijavice treba zakopati u najmračnije kuteve svemira! Brojim dvije i pol godine staža jedne prekrasne veze o kojoj sam ovdje znala pisati! Priča se i o svadbi... ali to još nije na snazi! ;) Sigurna sam da ćete među prvima saznati... Sva sam se dala u svoj tečaj web dizajna, ide mi polako i sviđa mi se! Kak ide onaj stih: "Kad odrastem bit ću komp, kad odrastem bit ću kompjuter"!!! Vidio dragi u meni potencijal pa me dao na tečaj... nisam još ni kak spada krenula študirati a već sam s njim odradila par web stranica...! Iako vas potpuno nikada nisam ni napustila, znala sam tu i tamo skomentirati... No prejaka je moć mog prvog doma, MojBloga! Sad se nadam da će mi Deumina pomoći da se snađem u ovom redizajnu i da opet uredim blogić kak se šika! Zaboravila sam pol toga, a i zapravo se nikad nisam snašla na ovom novom dizajnu! Stoga, pozdrav ponovno svima, znanima i neznanima... tipkamo se uskoro!

I još jednom dokaz da najbolji odlaze a kojekakvo smeće ostaje živo... Moj Dingo je na boljem mjestu a ja slomljena srca jer otišao je on, moja prva ljubav i najbolji prijatelj...

Dingo (15.10.1997. - 04.02.2009.)

Dječaci i djevojčice, klauni i klaunke... krotitelji virtuale i života u mašti... Želite li čitati vašu Doru na drugom blogu možete to učiniti ovdje !!! Sve vas najsunčanije pozdravlja Dora, zarobljenica mašte i zaljubljenica u fotografiju!

Ovo je pljuska svima koji su govorili da kaj ima žena programirati i da nikad od mene programera neće biti! Neka se sada ugrizu za jezik jer portal koji smo napravili dragi i ja (više dragi, manje ja) Večernji list je samoinicijativno reklamirao u svom listu (odakle nama pare da to platimo????) Od jučer smo happpy jer ovo nije mala stvar, portal smo radili okvirno dva mjeseca a nekome se eto dopalo ono što vidi! Drži me to sada i ovo nam sada otvara neka druga vrata! Treba to s team-om proslaviti a onda se primiti posla! Tek mala statistika... U našim glavama portal je zamišljen u prvom mjesecu, na samo Valentinovo je dobio ime a 15.2. je zakupljen server! I kako bi moja ekipa rekla....

Zzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzz Košnica!