Agramka

Jedan je sat poslije ponoći, opet sam postala noćna ptica... Još razmišljam da li se potpuno vratiti u ovu sferu... natrag! To bi bilo kao da se okrećem preko ramena... A opet, koliko ružnih stvari sam ovdje doživjela bilo je i onih lijepih, trenutaka koji zaslužuju sjećanje! Shvatila sam to kada sam maloprije zašla u svoju bazu privatnih poruka! Obećala sam sama sebi da ću poruke onih koji su me povrijedili i razočarali izbrisati onom gumicom od 4,99! Prisjetila sam se sada svih onih lijepih poruka, koje su mi nešto značile, i koje mi još uvijek znače! Svih onih divnih ljudi od kojih večina više nije ovdje, ne pišu... nema ih.

Gdje je Arsen, što li radi Singerica... da li Morfej još uvijek ljubi...? Neki su mi srcu prirasli, neke bi najradije zaboravila... neke bi mrzila kada bih mogla... no ne mogu. Neke bi opet voljela vidjeti, neke bi zaobišla u širokom krugu... nekima sudski zabranila pristup! Svašta sam prošla ovdje, no da me tko pita bih li ponovila svoju registraciju da se mogu vratiti... rekla bi naravno. Jer sam užasno puno naučila... o ljudima, situacijama... svome ponašanju! U 6. mjesecu 2005. godine počela sam pisati, imala sam 24 godine i prvi put saznala što je blog. Imam osjećaj da sam do današnjeg dana ovdje dobila ubrzani tečaj života... Zadnjih godinu dana imala sam strašnu borbu s strašnom bolešću... ne svojom nego drage mi osobe! Promjeni se čovjek stravično kada s tim živi i kada to gleda... a bespomoćan je u svakom segmentu. Svaki božji dan, jedan je gori od onog drugog... ali ojaća vas to! Sada su dani sve bolji, sretniji... Izdržalo se! Moralo se izdržati... I zato sam naučila... svoje živce nedam nikome na dizanje! Pijavice koje mentalno i emocionalno isušuju čovjeka nemaju što pored mene tražiti! Pozitivnost je oduvijek iz mene izranjala i ne vidim razloga da danas ne bude tako! Ionako sam uvijek višak dijelila s drugima... Noževa u leđima ionako će uvijek biti, kako godine odmiću, kako generacije odrastaju imam osjećaj da ljudi jedni prema drugima postaju sve gori! Dok se jednom međusobno ne pokolju... I zato volim svaki novi dan jer mi uvijek donese nešto dobro... ružno ionako na vrijeme zaustavim!

A prati me već par mjesci ovaj ovdje MojBlog... nemre on mene pustit na miru! Nekako sam prvo naišla na MojBlog grupu na Fejsu a onda me i barbi dovukla nazad! Sad na dva mjesta pišem blog, pa zašto ne... Kao što sam happy bila par postova prije moga odlaska tako sam još uvijek happy, samo duplo više!

Puna sam energije, puna elana... ambicije i entuzijazma! Potpuno sam energy freak...! Novost od zadnjeg puta... Dora je počela nositi cvike i mora se priznati da mi baš dobro stoje! Osjećam se više sexy zbog njih... haha! Drago mi je vidjeti da još uvijek neki stari blogeri uporno pišu ali mi nije drago što nekih više nema ovdje! Možda su poput mene, naišli na neke druge sfere, zanimacije... ali nikad nije kasno!

Dora je odrasla, postala dama... prerasla sapunice kojima je zagorčavala život MojBlogu i Bogu... ali i to se moralo proći! Sve je to dio života... shvatila sam da kojekakve pijavice treba zakopati u najmračnije kuteve svemira! Brojim dvije i pol godine staža jedne prekrasne veze o kojoj sam ovdje znala pisati! Priča se i o svadbi... ali to još nije na snazi! ;) Sigurna sam da ćete među prvima saznati... Sva sam se dala u svoj tečaj web dizajna, ide mi polako i sviđa mi se! Kak ide onaj stih: "Kad odrastem bit ću komp, kad odrastem bit ću kompjuter"!!! Vidio dragi u meni potencijal pa me dao na tečaj... nisam još ni kak spada krenula študirati a već sam s njim odradila par web stranica...! Iako vas potpuno nikada nisam ni napustila, znala sam tu i tamo skomentirati... No prejaka je moć mog prvog doma, MojBloga! Sad se nadam da će mi Deumina pomoći da se snađem u ovom redizajnu i da opet uredim blogić kak se šika! Zaboravila sam pol toga, a i zapravo se nikad nisam snašla na ovom novom dizajnu! Stoga, pozdrav ponovno svima, znanima i neznanima... tipkamo se uskoro!