Agram

Mali Muky je mačak! Ja mu tepam mali iako je ogroman primjerak mačka! On je star crno-bijeli mačak,s odgriženom polovicom jednog uha. Ali tako dobar... barem prema meni! Druge ne voli,a ja tamo u Podsusedu radim tek tjedan dana i već mi spava pod stolom, pored nogu... Jedino meni dopušta da mu uzimam zdjelice, dajem mu hranu i vodu! Tu i tamo ga pustim u radionu, kad sam sigurna da šefovi neće banuti jer bi i njega i mene naglavce izbacili van! A danas mi je prvo došao do stola, a onda se izvalio na leđa pored mene...nek mu češkam trbuh! I tako ja njega gladim i češkam po trbuhu...a malac uživa,sav se izvija! Zatim mi je skočio u krilo,poliznuo mi ruku i lijepo se smjestio,te počeo presti! Ima predivne zeleno-žute okice, poput mojih...očito smo se našli,ljubav je planula! Moram napomenuti da je to svojevrsno čudo... jer ljudi, ja sam alergična na mačju dlaku! Dođem li u doticaj s mačjom dlakom, počinjem kihati bez prestanka i suze mi oči, zacrvene se jako, te me počnu iritirati! Muky...i njegova dlaka očito zbog nekog razloga ne utječu na mene! Očito je životinja osjetila da volim ih sve, pa je i on mene zavolio! A mačke i mačori ne prilaze baš svakome, pogotovo ne nekome koga su vidjeli ukupno četiri puta! A Muky bez problema se k meni dolazi maziti... A danas kad sam ga potjerala van jer je dolazila šefica, sjeo se pred vrata i tužno mjaukao! Sve mi ga je bilo žao! Jedva sam dočekala da ova ode (još malo i ja bi ju izbacila!!!) pa sam ga ponovno dozvala! No ništa...ja dozivala i dozivala, Muky nije dolazio! Kaže Ivanka da se naljutio! Dugo ga nije bilo, čak nije niti došao pred kraj radnog vremena po klopu! Mi se već spremile,zaključale...i da ćemo krenuti,kad evo njega! Gleda me preko ceste,sve si mislim mrzi me...ali ipak se spuštam u čučanj i dozivam ga! Zaletio se k meni, dotrčao do mene i počeo mi se vrtiti oko nogu, rep obavijati oko mene... Vratila sam se i dala mu hrane, lijepo ga pozdravila...do sutra! Što ti je životinjska ljubav... prema nepoznatome! ;)

Imam te u mislima... Oči što sjaje,usne što gore! Dodir tvojih ruku i onaj presladak poljubac preko usana! Prokleto dobro mirišeš... Ne želim se suzdržati poljubaca u vrat, voliš ih! Iskreno, niti ne bih mogla...toliko me mamiš, jer si u mojim mislima savršen muškarac! Imaš sve što trebam,daješ sve što želim! Trebam tvoje tijelo, želim drhtati u tvojim rukama...želim se lomiti, opet i opet! I just wanna rock you, all night long! Igraj se usnama po mom vratu, prijeđi jezikom preko mojih grudi, polagano... Dođi do trbuščića,obasipaj ga poljupcima poput leptirića, laganih i nježnih! Borba je među jastucima, ja odnosim pobjedu, onu najslađu! Radit ću ti sve što poželim... Vežem ti ruke za krevet, najžešće tek počinje! Uzimam crnu svilenu maramu, prekrivam ti oči... jer ne želim da znaš! Ne želim da znaš gdje ću staviti svoj prvi poljubac, pa drugi...treći! Želim da ih osjetiš, da tvoje tijelo osjeti drhtaj, pri baš svakom! Slijepo išćekivanje onog svakog slijedećeg jače je od bilo kojeg dodira koji možeš zamisliti! Izluđujem te? Ovo je tek početak...do druge priče...! Ove misli ipak nisu moja stvarnost!

A ma,Danijela molim te!!! Sjetih se naslova te pjesme...ovih dana mi nekako duhovi prošlosti dolaze,plaše me! Dovoljno mi je čuti pjesmu...zadnjih tjedana mi nikako iz glave ne izlazi! Ona znate... "You're my No 1"!!! Jebeno dobra stvar,kako diže!

"You're my lover,undercover. You're my secret passion and I have no other!"

Odavno nisam plesala...zar je zaista bitno što?! Želim valcer (plešem ga vezanih očiju!), želim r'n'b (svaka stanica u mom tijelu se giba!),želim dance i techno (onako, zatvorenih očiju!)...a za kraj,želim sentiš (skroz blizu,stopiti se!). Zaista polagano, sigurno...nadahnuto! Plesati,plesati do zore...dok nikog više ne bude! Ne prestati! Treba znati kako plesati,treba imati ritma,treba imat dara za to...a ponajviše srca! Želim plesati...u mraku, u buci ili tišini, u drhtajući polaganom pokretu, u vremenu koje stoji tako da ne gubim ni minutu, sekundu osjećaja sjajnog oka na meni! 

" Say you miss me,come and kiss me. Take me up to heaven and you won't regret it!“ 

Žao mi je što neznam ni pokret tanga, kažu mi a vjerujem da ne lažu,da je to ples najviše nabijen erotikom, seksipilom, osjećajnošću! Svaki ples ima svoj osjećaj, a osjećaja je mnogo...nikad im kraja! Postajale su osobe u mom životu koje su mi sputavale svaki ples,svaki pokret u svakom trenu! Riječi poput:  "Nemoj tako... ili ti si luda!“  Pa čak i one proklete ucjene: „ Ako ti misliš ovako na podiju nastaviti,ja tu nemam što tražiti“ A ja bih mu pokazala vrata... Ne možeš me sputavati! On je bio zgodan,prokleto dobro je plesao... no bio je materijalista, bio je trendsetter wannabe...i nikako mu se nije sviđalo kako ja plešem na podiju... jer,zaboga ljudi su ga gledali! Isuse,što će mu frendovi reći...! Zar je ples kontroliran pokret? Bio je izgubljen ako nešto nije mogao kontrolirati. A mene se ne može kontrolirati,barem ne onako kako je on to želio,i nametao! Moj osjećaj za ples i ritam koji mi je u krvi je pobjedio! Uz ples,moja velika strast je i pjesma...volim pjevati,iako taj talent ne otkrivam baš često... Cijeli život pjevam po zborovima...oni koji me znaju, znaju da rijetko pjevam pred ljudima koje poznajem! Tu i tamo,ako je prava atmosfera...volim zapjevati uz gitaru! No obavezno se crvenim,a još ako skužim da me netko poskrivećki sluša... ma ne mogu! Što ćeš,presramežljiva sam! Glas mi drhti,ništa ne ispada kako treba,a falš je onda najčešća greška! Moj maestro je znao čupati kosu...jer mala Dora ni notu nije pogađala kad se trebalo ustat i otpjevat solo dionicu! S vremenom se to malo izgubilo,krenulo na bolje...a i hrabrost je veća u mene! Glas je bio sigurniji,jači! A sa njime i ja! :D

Znate kako ide s skoro svakim lovom na drago kamenje,blago i avanturu!!! Prvo što treba napraviti je saznati točnu lokaciju...a ako ih je slučajno više kao u mom slučaju,onda ste osuđeni na pješačenje i poneko lutanje! Drugo,treba se oboružati strpljenjem,obići svaku od tih spomenutih lokacija i sve detaljno pregledati! I treće, ako je potrebno avanturu produžiti na par dana...dok se blago ne nađe! A ja pošto ne odustajem lako mislim da mi ne gine potraga!!! Tako bi to bilo u doba kraljeva, čarobnjaka i zmajeva! No preselimo potragu u sadašnjost dobit ćemo ovo... Moj lov na blago je potraga za kravatom! Ali ne bilo kakvom... zapravo,muškom bijelom kravatom! Dragi gospodin RayQuick mi je danas na nagovor otkrio par lokacija u Zagrebu gdje mogu naći kravate! Naime,pouzdano znajuć da ih on nosi (vizualno provjereno!!!) i ziher ih doma ima mali milion,odlučih njega priupitati,da ne skitam! I tako ja iza posla krenula u potragu! Prvo odredište Kaptol...usput bacih oko na katedralu...završit će je kad na vrbi rodi grožđe! Prva trgovina...već s ceste kroz izlog vidim da ih je gooooomila! "Dobar dan! Ja bih trebala kravatu,mušku bijelu!" Starija gospođa smile od uha do uha,i kaže: " Joj kako krasno od tebe što kupuješ zaručniku kravatu!" Grrrrrrr (u sebi)!!! "Nemam ni dečka a kamoli zaručnika, kravatu kupujem sebi!" I tako prođemo nas dvije dučanom...baš čisto bijelu nije imala! Uljudno pozdravih i krenem na slijedeću lokaciju! Oktogon,butik Croata! Ajme... opet goooomila kravata,ja sjajim, uživam... Opet ja: " Dobar dan!" On me gleda,valjda se pita što tu radim... Znate ono pravilo,nepisano...ako i zateknete koju žensku osobu u trgovini s kravatama u 99,99 % slučajeva je u društvu muške osobe! A tek je objesio vilicu kad sam izrecitirala: " Trebala bih bijelu mušku kravatu...ali za sebe!" A bio je zgodnički...onako sav zbunjen! E on je našao bijelu mušku kravatu,ali eto problema... Na sebi je imala izvezeno srebrno...nešto,pa bi hodala okolo s rasterom na kravati! Još je i bila lijepa,ali me cijena brzo šupila u glavu... 160kn ravno! E na to ne pristajem,pa nije optočena dijamantima da je tak skupa... a zapravo plaćam ime! Praznih ruku napuštam Croatu i onog zgodnog dečka s obješenom vilicom... Pa sad,rekoh ne mogu odolit! I tako nazovem ja mister Ray Quicka (što je bio prvi put da sam mu čula glas!)!!! Pošto sam cijelo vrijeme bila jako pristojna mlada dama, nastavljam ja na telefon u istom tonu:  "Dobar dan gospodine,nadam se da ne smetam!" A ovaj puca od smijeha! :)) Rekoh: "Morala sam,jednostavno sam morala nazvati da vam kažem kako vaša genijalnost nema premca!" I tako doza smijeha, doza razgovora, a ja opet nastavljam: " Da ne postojite,trebalo bi vas izmisliti!" Pa malo opet pikanja: " Daj mi reci(ovdje smo već prešli na ti!) jesi li kad razmišljao da se daš klonirati?!" Pošto stalno spominje u postovima, komentarima da je za sve ostalo tu MasterCard, rekoh ja njemu napokon, prevalih preko usta: "To što se tebi MasterCard raspada po šavovima od prenatrpanosti ne znači da drugima pada lova s neba!!!" Mislim, on mene pošalje po najskupljim dučanima tražit kravatu, koju ću ja vjerojatno staviti na sebe par puta godišnje! A ne biste vjerovali kad sam mu rekla da mi se ne isplati,te sekunde mi je Ray Quick na telefon izračunao:"Kravata te dođe 160 kn,podjeliš to na 365 dana i dobiš 0,003 lipe! Kak se ne isplati?!" Vidi,vidi...i pametan je još,zna računati! I opet mi bla-bla...! Ma opraštam ti što sam pješačila po gradu...jer imaš tako ugodan glas! Dubok...samo nemoj grmiti! I lijepo se smiješ...moram malo i nahvaliti! U svakom slućaju,ja ne odustajem! Naći ću bijelu kravatu... makar mi to bilo zadnje što ću učiniti u životu,hahahaha!!! Kiss to you all! :D

Pozdrav blog sfero!

Za početak,odlučila sam iskoristiti opciju onemogućavanja komentiranja neregistriranima! Jeeeeeej,radi! I da, moram se pohvaliti,danas sam dobila pozdrav iz Afganistana! Moj dragi kolega fotograf ima očito death wish pa sam mu poručila da me uvrsti u oporuku! I neka mi pošalje razglednicu! ;) Nego,osvrnula bi se na post razmažene...očito nas sve pomalo pere to vrijeme,pa se brzinom svjetlosti pretvaramo u zombi meteoropate! Danas sam na poslu bila nikakva,tako pospana... Daj više,gdje je proljeće?! Da izađu moji Nezaboravci i crni tulipani...oriđiđi iz Nizozemske! Protestiram protiv ove kiše,stvarno je to much! Hvala Bogu pa me trenutno fakat zaokuplja fotografija,i to ne samo jedna! A i malo nerviranja nikad nije na odmet... živio život! Danas sam prestala...prestala sam,zašutjela jer sebi štetim! Dakle, koleginica (stara babuskara) s posla, frustrirana,je***o nedoje*** osoba, dosadna u piksu marmelade! Čitav dan prokleti tarlaha kako smo sve mi glupe, spore,nemamo pojma...živcira nas,već smo sve tri lude! Danas je Mariji puko filmić (a starija je od ove luđakinje),pa ju je doslovce sterala u rodno mjesto! A fakat je naporna... "Zakaj to tako radiš? To se ne radi tak,nego ovak! Kaj ti moram crtat kak se dela? Zakaj, zakaj, zakaj..." Već je mogla svoj posao završiti dok je sve izrecitirala! Pazi da ne ostaneš bez nosa kad ga već svugdje guraš! I ko se javlja... nezna ni pola toga o grafici koliko ja makar je duplo starija od mene! Već je napravila sranje u našem pogonu u Podsusedu pa su je preselili ovdje...sad tu radi sranje! No neće dugo... Fakat ne razumijem zašto misli da je se bojim. Meni nije problem otići direktno šefu,pa da ju onda vidim! Ne volim svađe, pokušavam mirno...ali ako ne ide,onda ću reagirati,definitivno! I ne volim prijetnje tipa:" Balavico,vidjet ćeš svoje kad te lupim!" E to bih htjela vidjeti!!! A ja si mislim...di nalazim takve psihopate! Ili oni možda nađu mene?! Još nisam dokučila. Zapravo sam razmišljala da sam možda magnet za idiote i manijake na radnom mjestu! Radije bih bila onaj magnet za nešto ljepše...no o tom potom! I tako si brusim živce na toj babi...što dulje izdržim,to bolje...ili je to možda gore?! Dobit ću bore!!! ;) Nešto ljepše...što se tiče photo projekta ulazi u svoju završnicu! Ziher se pitate što mi toliko treba...zapravo toliko volim fotografiju da želim da sve bude kako treba,savršeno! No ne mogu ni biti sebična jer nisam sama u tome...postoji i moj kolega,pa pokušavam sve dogovoriti u dvoje! A otkrit ću vam jedan mali dio... izložbica se sprema! Jako sam ponosna... ali i sretna što nisam sama u tome svemu, makar se ponekad tako osjećam! No prionut će moj kolega,obećao je! Do onda,budite mi dobri,lijepi i pametni (kako kažu oni iz Briljantina!)!!! Čitamo se! :D

Riječi jedne blogerice navele su me na razmišljanje,na razmišljanje zašto sam ovdje i zašto svakim danom sve više raste moja želja za ostankom! Kada sam prvi puta došla na stranice Mojbloga, samo sam čitala par dana blogove! Nemojte misliti da sam se odmah registrirala... malo sam promatrala iz prikrajka! A primjetila sam ovo: Većina ljudi je pisala o sebi i svojim osjećajima, komentari su bili ljubazni,puni pomoći i osmjeha! Neki su vrijeđali u komentarima, bijesnili...no to me nije baš zabrinjavalo jer su bili u manjini! Prvi dan mog posta dobila sam komentare dobrodošlice,pune smajlića...i dobrog raspoloženja! Vidjela sam nešto što me oduševilo,a to je domaća atmosfera,svi puni dobrodošlice prema novacima! Admini su uvijek bili tu,u svako doba stajali na raspolaganju nama korisnicima! A ljudi ovdje...uvijek su mi pomagali,i još uvijek mi dan danas pomažu! I sada nakon što sam prešla odavno 100 postova želim reći njoj da nije nimalo čudno što stariji blogeri stoje mlađima na raspolaganju za svaku pomoć koja im je potrebna...jer je u početku netko takav postajao i za njih! Zašto da se taj krug zatvori,treba ga nastaviti...jer kako sam se ja sretno osjećala kada sam vidjela sve one komentare dobrodošlice, razgovarajući s vama na telefon satima osjećala sam da sam i ja nekome važna! I na tren sam osjetila ono što do sada nisam...ljudi koji su mi bezrezervno pomagali, ne tražeći ništa zauzvrat! Pogledajte svi malo atmosferu ovdje... tko se može takvim nećime pohvaliti?! Ovdje postoje tate i mame, braća i sestre... A kada se nađemo,nije bitno što se neki nisu nikada vidjeli,mi se svi na neki način poznajemo...i priča kreće sama od sebe! U ovih 10 mjeseci koliko sam ovdje upoznala sam toliko vas da vam neznam broja... S nekima se ne slažem, s većinom ipak da...ali one s kojima se ne slažem,pa i svađam...barem ih poštujem i ne vrijeđam! Ljudi su različiti...neki će sad ovo popljuvati,neki će se zamisliti i početi razmišljati a neki se složiti sa mnom! Ja sam na mom blogu ono što jesam samo imam izmišljeni nick... Dora. Tko je Dora? Moja Dora je bila hrabra mlada djevojka koja je znala što želi i nije se bojala ničega jer je znala da može sve što zamisli! Bila je vedra, sretna s onime što ima,bila je skromna... bila je djevojka sa stavom! Jedan mojblog prijatelj ovdje je dečko na čiju sam pomoć uvijek mogla računati,u svakom trenutku kada sam je zatrebala! Toliko mi je pomogao da sam ponekad zastala i zapitala se...zaboga,zar je ta osoba stvarna? Pa malen pjesnik koji mi je pomogao s kodovima, dizajnom... svime! Što god sam zamislila,htjela...on mi je omogućio! A curke...one su posebne! A onda osoba koja mi je svojim savjetima toliko pomogla,toliko razgovarala sa mnom... iako se nismo slagali i nismo složili na kraju...nikad mu nisam osporila da je u nekim stvarima bio zaista u pravu! Uvijek sam ga cijenila i još ga uvijek poštujem...no putevi na raskrižju nas razdvajaju! I zahvalna sam mu... Što NJOJ zapravo želim reći... Zašto čuđenje...prijatelji su tu da pomognu,kako su drugi meni tako ću i ja tebi! I da,ostajem sa vama do kraja,do zadnje trunke koju u sebi skrivam...neće me ništa pokolebati,jer smo ljudi i sve se da riješiti! Želim vam svima reći,hvala što postojite!

Nobody ever take time to just see me,ask what I want... Full moon look's at me from the above,stars glow's in my eyes! And still I sit at the lonelly beach, out of sight... all by myself,with my own thought's...with a fire and desire! I wish to capture the pure emotion,passion in the heart...to have and to hold. Like a little drop,seeing the colors of the rainbow! Can you hear my voice,just silence all around! Trying to reach happiness,smile all around! I need a little,don't ask to much... My world is my imagination...my story,my life and above all love! My emotion is my crucifixion! Can't help myself,nobody can... so I feel sometimes! I dream of a kiss,slow enough but passionate! Firery...but gentle! That takes me higher! Want to see one big eyes...warm and nice! To sing like I never did before...and live like I never lived before! Like the sand that slips through fingers,my life has it's up's and down's...but I always manage to take the best of what is on sale! What do you want...? What would I give to see a part of your life,your thought's...a blink of an eye! You say I don't know enough, I'm not good enough...need to learn so much! Just give me a chance...would you? What is that put's you in light,on the crossroad of life...when you need to make a decision,to risk everything...to have a braveheart! I have a life to find it out... and everything that comes with it!

Pozdrav ljudi!

Ovako stvari stoje!!! Još jednom dokazano da je biti žensko baš "genijalna" stvar! Naime,svi već znate da uskoro krećem s fotografskim projektom, sve što sam vam pomalo ovih tjedana otkrivala,brojim dane, odbrojavam sate... do izlaska moje prve ljubavi,fotografije! No moj dragi kolega suradnik je u nedostatku...svega,svalio sav posao na mene...e bome ću to dobro naplatiti!!! ;) Prvo svali sav posao na mene a onda bi i dominirao! E ne bi išlo...! Pogotovo zato što ja jako dobro znam da nije takav! Mislim,dominantan! Nego,vidim da su se svima jako svidjele naše fotkice u " Školi" (mislim,Tonkine i moje!),i da odgovorim nekome na upit tko je fotograf... A što vi mislite?! Dokazale smo da istovremeno možemo biti i modeli i fotografi,same smo se fotkale! Žene su svestrane... ! Zar ste sumnjali?! Sram vas bilo...! Auuuu,pada mi na pamet jedna nice ideja,poprilično genijalna!!! Opet,znanstveno dokazano da eto žene mogu raditi par stvari odjednom!!! Hvala bogu na mojoj beskonačnoj mašti,ne prođe dan da mi nešto ne padne na pamet (sjekire padaju s neba!)! Puna sam ideja,same od sebe dolaze...! No kako ne bi sad ispalo da ne trebamo muškarce,da nam svojom svestranošću nisu potrebni u životu...ja fakat bez svog kolege ne mogu! Ono što ja znam on nezna,a ono što neznam ja zna on! A jesam ga sad zapetljala! Uvijek me tako dobro iskritizira,ljuta sam,bunim se...al to tako dobro radi! ;) Zna on jako dobro što i kako reći... Kao što rekoh,još malo i budete doznali što je to što volim, želim, isčekujem,stvaram... Sve ono što ja jesam,do kraja otkrivena...srcem i dušom pred vama! Od rođenja želje do danas...! You're my secret passion and I have no other! Malo violine,pogled gore...zvijezdice mi sjaje! Zarobit ću sjaj,zarobit ću svjetlost, konture, sjene... a ponajviše boje! Još malo... malo nek vas kopka,grizite noktiće...uskoro vam dajem sebe! Poklanjam moju želju,moje snove...moju najveću ljubav! A ti...kao što sam obećala,doznat ćeš prvi... ne pitaj zašto,neznani stranče! Fališ kad te nema, kod tebe vlada mir! Onaj koji dira u dušu! I ne zaboravite...pazite se,uvijek sam tu negdje,fotografiram! ;D 

Light...Camera...Action!!! One by one,even two by two... Jućer smo se Tonkica i moja malenkost odlučile baciti u neke druge vode!!! Skoknite do njenog bloga za vizualni doživljaj! Skockale se, stavile boje (čitaj:šminku!) na lice, nabacile smile od uha do uha...i našle se kod Znanja na trgu! Odlepršale smo do "Škole",smjestile se u naše "polulopte" na uobičajeno mjesto... Tonkić je sjala, okice sjajne,smile ne skida... e da mi je tvoj osjećaj zaljubljenosti! Curetak je pozitivno luda,dogovorile smo izlazak do jutra na podiju... Shake it till the moon becomes the sun! Malo smo brbljale a onda smo se bacile u akciju... Lijevo...na desno...okret...smile!!! A digitalci rade, okidaju,rastapaju se!!! ;) Mala se očito baca u manekensku karijeru!!! A nisam ni ja bome za baciti...hehe! A ni moja kravata...! Stopila sam se s pozadinom, nevidljivo,kao i uvijek! Falio nam je još naš propisno opleten konobar do potpune sreće!!! Fotkice su nastajale iz blefa,memory card se punila...isprobale smo sve poze (ne one seks poze, perverznjaci!!! :-P), one manekenske! :) Još nam je falilo da zaplešemo,popnemo se high i shake-amo do jutra!!! Hey mister, please mister DJ,tell me if you hear me,turn the music up! Everybody get down if you feel me,come and put your hands up to the ceiling! 

A sad nešto drugo... dugo me ništa nije toliko okinulo kao nečije riječi u subotu u kasne sate! Mobitel mi se doslovce rastapao, i to ne samo zato jer se baterija trošila! Hot,hot! Leđima su mi trnci prolazili...! Zatvorene oči,njegove ruke oko mene,usne na vratu...! Auuuuu! Tamo negdje,slušam u mraku...glas tihi ali odjekuje! Putuje... Zamišljam! Dva sata razgovora dovode nas na rasipanje impulsa,trošenje bona do zadnjih lipa! Let me show you how we do lets go dip it low then you bring it up slow! Laka i slatka noć iza 1 ujutro! ;) A sad su mi slušalice na ušima,mp3 mixa...ne može biti bolje! Love you all!!!

Da!!! Ošišala sam se! Vaša Dora ima novu zurku! I takooooo mi dobro štima! Dolores (my frizerka!) mi je to tako fenomenalno napravila...ja sam bez riječi!!! Vidjet ćete me ponovljenu uskoro...čujem šuškanja o nekom plesanju,po mogućnosti cijelonoćnom!!!

Jućer...e jućer je bilo gadno! Meni na poslu pozlilo,povraćala sam i nakon toga sam se srušila,dečki su me nosili i polijevali vodom! Tlak mi je pao u ponor...! Kad sam došla k sebi,šef me brzinom munje spremio u taxi i poslao me doma,još ga je i PLATIO!!! Nisam mu mogla reći da mi je to sve počelo grčevima (zbog krvoločne otplate duga!),pa sam mu rekla da mi je zlo od nećeg što sam ujutro pojela,a tlak mi je zbog vremena pao skroz! I tako ja došla taxijem doma jer btw.moj tata je u ulici susjedi maljao stan i NIJE mogao sjest u auto i doć po mene! Došla bi ja sama doma ali me fakat bilo frka da se u gradu ne srušim! Danas su me svi ispitivali, a najbolju stvar je provalila šefica! Dakle,ona dođe do mene i onako s obrvom na gore me pita: " Jesi li ti trudna?" Hahahahahahaha!!! Da mi je znati kako...po duhu svetom!!! Ili mogu sama obavit sav posao pa mi za to ne treba frajer!!! Najgluplja stvar je da sam joj rekla da imam grčeve od znate,mjesečne otplate duga i onda me ide pitati tako nešto! Zaboga,ženo! Mene fakat fascinira kako neke žene mogu raspalit takve stvari...a još su žene! Sve u svemu ispalo je fakat komedija! Danas mi je dobro,još mi je dan brzo prošao! I još ovih dana moram Kristini s posla prevesti 10 strana teksta na engleskom za ispit na faksu! Dala mi je jer meni ide pet put bolje engleski nego njoj... a meni fakat ne bi smjelo bit teško,jer je toliko toga napravila za mene! Dakle,Dorka ima new look i ne,nije trudna! ;) Pozdravljam vas sve...i vidimo se uskoro...nadam se! Pusa! :D

Petnaestogodišnja učenica prvog razreda XVIII. gimnazije u Mesićevoj ulici nedavno je pokušala počiniti samoubojstvo nakon što je ravnateljica otkrila njezin blog u kojem je pisala o profesorima i učenicima te je cijeli sadržaj odlučila pokazati njezinim roditeljima.

Ovaj dio teksta je članak u Jutarnjem koji otkriva da je neimenovana djevojka pisala blog u kojem je pisala o učenicima i profesorima te škole. Nije znala da pola škole zna za njen blog i da ga svi čitaju jer je blog bio otkriven samo nekolicini osoba! Djevojka o čijoj je obitelji učenica na svom blogu pisala otišla je ravnateljici (kasnije u komentarima ispod teksta se otkriva da ju je cinkala sama predsjednikova unuka!),te je nakon čitanja spomenutog bloga ravnateljica pozvala roditelje djevojke čiji je blog i njoj dala opomenu pred isključenje. Dodatna zbrka je nastala kad su roditelji vidjeli što im dijete piše o njima,jer je ravnateljica i po tom pitanju njima dala detaljno izvješće. Djevojka se na razgovoru s ravnateljicom uzrujala i vjerojatno uplašila svega pa se pokušala ubiti rezanjem žila! A i ravnateljica se ne može pohvaliti da je stvar korektno izvela! Što je sa slobodom govora, slobodom mišljenja, različitosti...?! Da ja recimo počnem pljuvati po Severininoj pjesmi i da kojim slučajem ona preko nekog dođe do mog bloga,bi li me mogla tužiti za klevetu? I vjerojatno bi dobila tužbu... A što je s mojim mišljenjem? Što je s slobodom izrečenog na blogu koji je svojevrstan medij? Ima T-Zombix pravo,više nigdje nisi siguran,nigdje više nema slobode,svuda moraš i na svakom mjestu paziti što pričaš...

Dajem vam LINK cijelog teksta u Jutarnjem listu!

Ponajprije,danas je naš dan,Dan žena! Vidim,neki dečki su se ovdje na blogu isprsili i poklonili blogericama ruže i puse! Baš lijepo od vas! Da vas ne nabrajam, i mislim da govorim u ime svih blogerica kada kažem hvala svima! Nadalje,primjetila sam da su ljudi počeli jako isključivo razumijevati druge,vrlo površno! Gdje su oni dani kad smo se mogli zajebavati bez da netko to shvati kao provokaciju koja to nije! Više ne smiješ ništa reći,banalna sitnica nekoga okine i onda počne ljutnja! A olako riječi prevaljene preko usta da ja provociram...ja apsolutno ne provociram...mislim da se na meni može vrlo lako skužit kad provociram, a ni to nije bez razloga! Što je provokacija? Provociranje je nešto namjerno,u svrhu vrijeđanja drugog...zafrkancija je totalno nešto drugo! Pa ti sad vidi... I ne vuci me za nos. Ti si mene zafrkavao?! Sjeti se koliko ti je tanak fitilj... Ljudi se više ne znaju zafrkavat! Više nikome ne smiješ niti skrenuti pozornost na sitnice poput podsjećanja pravila mog natječaja koje btw.ljudi očito nisu dobro pročitali ili su olako shvatili! Ja ukažem na pogrešku, zamolim da se pošalje drugi rad...opet ljutnja! Očekujem u dogledno vrijeme da me počnu bockat one igle na mojoj voodo lutkici! I onda ja još glupača idem nekome reći da ja nekog ne razumijem...! A njega fakat nisam razumjela! Netko ustane na krivu nogu,ja ga želim razveseliti (ti bar znadeš da mi za tebe to nije teško) a dobijem šutnju u obliku laganini odjeb sms-ova! Poklonit ću ti fotografiju,jednu sam ti već poklonila, nije mi teško... Za tebe nije mi nikad ni bilo teško. Prestat ću,prestat ću slati poruke,prestat ću zvati,prestat ću pričati...apsolutno moram prestati! Jebeno je kad vidim da se samo ja trudim... Pa ne mogu više.Previše boli...

Za kraj,moram promjeniti naviku pisanja one zadnje italic rečenice na kraju mog svakog posta,neznam dal ste primjetili ali sam počela neodoljivo podsjećati na jednog blogera ovdje! Dora,delete brzo! Podsvijest je jebena stvar! Gospodinu samo sve najbolje( i za svaki slučaj da najavim,ovo nije provokacija!).

Kao što svi znate,noćas ste mogli pred svojim TV ekranima prisustvovati najglamuroznijoj noći,noći dodjele Oskara! Crveni tepih,dug kilometar bio je središte događaja,kamera i fotića! Glumice su se šepirile najraskošnijim haljinama koje su mogle pronaći, najskupljim nakitom, najljepšim cipelama koje nitko drugi nema! Glumci u svojim odjelima vrijednima par tisuća dolara, limuzinama kojima ne vidite kraja! A koliko su tek organizatori potrošili na uređenje,na zakuske,predjela,glavna jela,pića... Njima u Americi očito novac pada s neba! Taj se cirkus,taj kič,to razbacivanje ponavlja svake godine iznova,svakim novim Oskarom troši se sve više i više! Da li vidite možda u tome svemu svrhu? Ja je iskreno ne vidim... To natjecanje da se pokaže da on/ona ima više, bolje, ljepše od svoje konkurencije! Ta neosjetljivost, bahatost, razmaženost!

A sada ću vam ispričati i drugi dio,onu drugu stranu. U isto vrijeme na drugoj strani svijeta se gladuje! Afrika... Kažu da će od gladi ove godine umrijeti oko 2 milijuna ljudi u Africi ako se ubrzo ne skupi dovoljno donacija i novca za osnovno! Zalihe riže i soje trajat će samo do travnja...a kako dalje? Obitelji će možda preživljavati od ljubavi, privrženosti, lijepih očiju?! Zraka...? Ekonomija i gospodarstvo im je na nuli,pobune svakodnevica,građanski ratovi... Tamo je čovjek čovjeku vuk,ubijaju se međusobno...a zbog čega? Ne zbog one bahatosti, razmaženosti, razbacivanja s početka priče,nego zbog hrane i vode...onog čovjeku najosnovnijeg! Ameri sebe smatraju superiornijim narodom,oni su samoprozvani Bogovi,oni će prstom mrdnuti samo ako u tome vide svoju korist! Ameri dirigiraju svijetom,ratove započinju da bi mogli čistiti civilizacije! A zbog čega? Je****g egoizma!!! A što na to sve kaže onaj maleni crni dječaćić od dvije godine koji vjerojatno neće doživjeti treću...? Velikim crni očima moli priliku za život! Život koji drugi ne znaju cijeniti...dok im se ne dogodi!

Jućer su RTL vijesti najbolje pokazale te dvije različite priče... Prvo raskoš i trošenje na Oskaru a u slijedećem kadru malenog gladnog dječaka iz Afrike!

Man...see me little under the sky! Dora

Danas sam nekako bez inspiracije. Subota je...no u zadnje vrijeme meni taj dan kao da ne postoji. Sjetih se svog zadnjeg partyja...i to 14.01(vjerojatno se sjećate i vi!!!).

Otkad radim nekako nemam volje za subotnji izlazak,lova nije problem samo nekako nemam snage nakon cijelog dana što odstojim svoju šihtu! Danas sam trebala zaružiti kod Kristine ali nisam imala snage ni za odvozit se tramvajem do nje! Što se to sa mnom događa?! Meni barem nije nikad bio problem ostat vani do 5 ujutro,sad mi se čini da bi već u 2 počela zijevati! Konstantno mi fali sna,makar legla u devet navečer nikako da nadoknadim! Da objasnim zašto... Ja sam kao beba od 6 mjeseci prestala spavati popodne! Uvijek sam bila hiperaktivna,trčala s jedne strane na drugu,živjela 100 na sat...i sad me oslabi ovako nešto! Zar će mi posao uzeti i onu zadnju stvar koja me držala živom, zadnju priliku za ispucavanjem,za plesanjem, zabavom...?! Jućer su me tako noge boljele da nisam otišla fotkati odmah iza posla kako sam planirala. Došla sam doma i kad sam se jednom sjela nije bilo dizanja! Zar ću morati glumiti zombija i strganu lutku ako želim otići subotom van i dati si oduška?! Hvala Bogu,posao mi je dovoljno monoton da već počnem zijevati dva sata prije negoli se ide doma,zbilja ću daleko dogurati! Već 4 mjeseca od kad radim nemam slobodnu subotu...no onda se sjetim onih prodavačica koje rade i nedjeljom! I shvatim kako je meni još i dobro! A što se tiće partyja,moram u dogledno vrijeme otići van jer mislim da sam ispala iz štosa! Fali mi čuti sve one dobreeeee techno i rave stvarčice koje su me uvijek tako dobro nosile,nosile prema podiju... i onda bi obavezno tamo dušu i tijelo ostavila! Tako bi se dobro osjećala,nikad mi nije trebao alkohol ni bomboni za energiju na podiju,urođena mi je... Ljudi bi me obavezno znali pitati na čemu sam,da i njima dam! Sad kao da sam klonula... A moja ekipa je genijalna,treba samo par poziva i da svi poludimo! No u zadnje vrijeme mi nije do ludila, barem ne fizički! To mi tako nedostaje...ali znam da bi sada u ovom trenutku samo glumila partybrejkericu i curke bi me katapultom zviznule u krevet takvu! I pitam se u što se pretvaram,hoću li prerano "ostariti"!!! Mi smo znale za onoga koji nije imao energije da nas slijedi reći da se postarao! A eto,stiglo i mene... NE! Nadam se da ne... Ipak vjerujem da u meni još ima ono malo iskre energije, onaj malen plamičak da se vratim u staro stanje! A znam tko će mi u tome i pomoći... Ima jedan DJ ovdje među nama,koji mixa real good stuff (jednom čula!)!!! Pohvale tebi...i molba! Da mi napraviš neku kompilacijicu,plizzzzzzzz!!! Ajde budi dobar drug,ja častim cugom!!! ;))

Can I explain how I fell... Can I show you the light... and life in the night!!! Dora

I get restless,and free...

Ovaj tjedan provodim u samoći. Kako na poslu tako i kad dođem s posla. Kristine nema na poslu, bolesna je,nema je cijeli tjedan...fali već njen smijeh! Osim toga cijelo vrijeme sam dolje u pogonu s dečkima gdje mašine buče ko u paklu,ne čujem vlastite misli a kamoli išta drugo. Tako da se niti s Mare čitav dan ne vidim. Malo sam nekako osamljena u tome svemu... Nije me niti na blogu bilo. Naime moji dragi Carnetovci opet imaju kenje s serverom pa do sad za mene nije bilo spajanja. No nekako imam vremena ipak za smišljanje ideja! Danas za vrijeme pauze svi otišli na kavu,ja gore sama kad ti evo šefa! Da on mene nekaj treba... odmah onaj gadni: "Kaj sam sad napravila?" No ispostavilo se da me treba zbog moje profesije fotografa! Naime,htio bi na CDu pogledati moje fotke da "ukrade" za kalendar!!! Rekoh,ne možete mi ukrast,možete kupit!

Danas mi je bio nekako baš lijep dan,sunce sije...barem mi baca osmjeh na lice! Ako zbog ničeg drugog,zbog topline! Koliko god neke stvari na mene utjeću nekako tužno,toliko me više stvari veseli! I onda se sjetim svoje prve fotografije u svom životu...od prije 10 godina! Zalaska,već kasnog,jarko crvenog! Snimila sam je s 14 godina,već onda sam "vidjela" detalje,prekrasne fotografije! Bila sam dijete,no emocije su nekako već bile tu,blizu! Uvijek sam bila emocionalno dijete,mislim,još uvijek sam...samo više nisam dijete! Raduje me što će fotografija kao moja ljubav ubrzo doći do izražaja,što ću napraviti korak više na stepenici! :) Volim poklanjati ljudima svoje fotografije,one za koje se posebno potrudim! Tako da onda oni kojima poklanjam znaju da su mi dragi i posebni,da mi nešto znače! A sutra je novi dan...! I svaki je dan nova fotografija...!

I see your eyes,their eyes,mine... in those eyes I see the ocean of  eternity! Dora