Dakle... U početku bijaše riječ. A ovaj blog je moja riječ...
Što god ovdje nađete tako je, nemam što kriti!
Nisam glumica, niti dvolična... ali sam zato okrutno iskrena!
Zlatarovo sam zlato, živim na granici real/virtual life!
Pišite,rišite...osmjehe šaljite na: angelfall@net.hr
Počet ću misliti da ovaj preokret u mom životu nije
bezveze! I počet ću misliti da nakon kiše dolazi sunce... Naime, nakon nesreće
prošli vikend... ovaj puta je nasumce izabrana Pula, čisto spontano! Hvala
mama...! I naravno... kad smo došli ujutro u Pulu, prvo smo morali potvrditi
rezervaciju za povratne karte! Da bi gospođa na šalteru rekla da NEMA mjesta za
povratak u Zagreb! Nakon početnog nerviranja, klopanja pizze i straha što opet
s povratkom... javila se jedna naša forumašica da je u Puli i da ima mjesta kod
nje u apartmanu, soba viška, dobili ju for free! Mrak...! I nevjerojatno je
koliko malo mi treba da se ponovno smijem, prekrasno se osjećam! Cijele dane
kupanje, sunčanje... zabava! Ulični festival u Fažani... i baklje! I pjevam si...
"Ništa mi neće ovi dan pokvarit!" Skakala sam s mola, izronila
školjkicu... kad sam ušla u more nitko me više nije mogao dobiti van! No prije
negoli smo došli do apartmana prošli smo cijelu Pulu... ajme, vidjela sam
arenu! Pa Pulska vrata... ma sve je bilo predivno, fotkala sam sve! A tek
zalazak u Valbandonu... i sve loše na početku iščezne, te je sve opet super! Dobila
sam boju, spavala sam koliko sam mogla… Nema spavanja! Fotografirala sve i
svašta! Slijedeći vikend je pak na redu jedna druga destinacija…! I slavit će
se!
Vratila sam se s mora! Bila sam preko vikenda na
Murteru... kod frendice u vikendici! U petak u 23:30 sam krenula i stigla na
Murter u 5 ujutro! Subota je bila prekrasna, baš kako treba...! Upoznala sam
joj baku i pojela fini doručak, a onda više nisam htjela gubiti vrijeme...
plaža me zvala! Odvela me na predivnu plažu, gdje smo se smjestile u hlad... a
zrikavci su bili tako glasni da to nije bilo normalno! I taj doživljaj
mjesta... smaragdnozelenoplava boja mora, borovi... sunce i zrikavci! Nisam se
mogla nadiviti! More je bilo baš onako prave temperature... da rashladi! Ali
užasno slano, peklo me za oči! Dobila sam lijepu boju... Martina i ja smo
uživale kao nikad! Dugi razgovori, smijeh, uživanje.... odmor! Odmak od
svakodnevnih sranja me preporodio! Nasmijala sam se kao nikada… A onda sam
napravila nešto što već dugo želim! Tetovažu… Naravno, onu od kane koja traje
dva tjedna… ali nema veze, to već duže vrijeme želim! Stavila sam veliki pleter
na donji dio leđa i super izgleda! Nekako sam si drugačija! A opet ista…
Zahvaljujem se jednom gospodinu ovdje… Kemo, hvala najljepša na onom sombreru,
spasio me! ;)
Nešto drugo se dogodilo po povratku doma! U nedjelju
popodne smo iz Murtera krenuli autom za Zagreb! I uobičajena zajebancija na
izlazu iz Šibenika se pretvorila u momentalni pad koncentracije, jedan pogled
skrenut sa ceste i auto je završio na rubniku, noseći pred sobom stupove! U
sekundi nesreća je postala naša stvarnost… Iako, nismo vozili uopće brzo, iako
nikome nije bilo apsolutno ništa, iako se airbagovi nisu niti otvorili, pa se i
napuhalo 0,0… ništa me nije moglo smiriti! Od šoka sam 20 minuta sjedila na
stolici zavezana i prikovana… Pa dolazak policije, detaljan pregled terena,
pisanje izvješća, fotografiranje… Svakim trenom sve sam se više tresla… kad se
sjetim da sam praktički već vidjela onu šipku od stupa kroz šajbu…! A onda i
strah da neću u Zagreb stići do jutra, a moram na posao! Vučna služba je
odvezla auto do Šibenika a nas je ljubazni gospodin prevezao do autobusnog
kolodvora u Šibeniku da tamo čekamo bus za Zagreb u 23 sati! Računala sam, bilo
kako bilo u Zagreb stižem u 4 ujutro! Vraga, taj bus u 23 sata nismo dočekali…!
I onda smo nazvali frenda koji je bio na Viru na godišnjem da nas preveze do
Zagreba… on je taxista i bit ćemo mu zahvalni što nas je vozio doma! Platili
smo mu cestarinu i dvaput stajanje na benzinskoj… no sretno sam stigla kući u
3:30 ujutro! Na kraju, vjerojatno ću se i ovaj vikend uputiti na Murter… ali
busom tamo i nazad! A onda idem vidjeti Kornate! Nemojte me kuditi, slikice vam
stavim kasnije danas jer sada bježim na posao…! Pozdrav!
Podsjetila sam se danas kako sam nekad znala pisati... podsjetila sam se kako sam se znala smijati, pa onda i nasmijati cijelu blog sferu! Podsjetila sam se kakva sam bila prije godinu dana... Podsjetnici, podsjetnici... Danas sam se upustila u misiju za koju sam znala da neće ništa dobroga izroditi! Krenula sam svojom arhivom, post po post... čitala! Razmišljala... podsjetila se! Podsjetila sam se kako je bilo svega, brodoloma, tuge, sjete, depresije... pa kako je bilo smijeha, zabave, ljubavi, prijateljstva! Nedostaju mi... gubim tlo pod nogama, zrak iz pluća...! Došla sam na rub živaca, mea culpa... mea ultima culpa! Nekako me poglavlja knjige koju pišem još drže tu negdje...! Svi oni dobri su otišli... ostavili ono dobro ovdje... i nestali! Nema mi prijatelja koji me uvijek znao iznenaditi svojim postovima prezrelim za svoje godine... nema ga odavno! Nema čovjeka koji me tako prokleto uvijek znao nasmijati ali i rasplakati! Za tebe mi je najviše žao što te sad u ovom trenu tu nema... Podsjetik mi sada zapinje u grlu, guši me dakako! Zar sam mislila da ću se samo tako lako izvući... Ne, morat će me pokositi do kraja da bi se kao feniks ponovno digla...! Nikada nisam bila ovako nisko, nikada me nije ovako gadno gađalo kao sada... i najjači čovjek pukne... a meni je došlo i preko glave! Sada si podsjetnik u glavi stvaram, što li sve memorirati da sačuvam i ovo malo zdravog razuma...? Koga sačuvati u sjećanju, koga izbrisati gumicom... onom za 5,99 kn!? Podsjetila sam se danas i na neke pjesme stare a nove... vidjela spotove na YouTubu! Vratila film unazad... Ale mi je slao linkove, pjesme baš one po mjeri! Hvala Ale! Pisanjem leksikona dala sam si oduška! Kako je lako... a težina se skriva iza ugla! Pratit će trenutak kada da te pogodi s leđa... težina! Ne može mi nitko pomoći, iz ovoga se sama izvući moram... A tako bi rado zavrištala: "Pomozi!!!" A glasa nema... I da sad ne bulaznim o tome što me sve muči... da ne trošim riječi i prostor uzalud samo odmahujem, jer kao da se mirim s ovim... dok ne prođe! Nekad mi je bilo stalo kako se ponašam prema drugima, kako ja djelujem... sada mi je svejedno! Ne radim to namjerno, ne želim nauditi... ali mi je svejedno! Ravnina... iliti onaj biiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiip na aparatu za održavanje... ćega? Ne pitajte me... nisam stručnjak! Nisam vam ni doktor da postavljam dijagnozu... ali sam gadno sjebana!
Jučer sam bila na natjecanju u breakdancu B.Boys Pride!
Prijavili su se natjecatelji i natjecateljice iz Italije, Bugarske,
Slovenije... i naravno naši domaći dečki i cure! Natjecanje se sastojalo od
freestyla i battle break-a! U kategoriji freestyla sedam je natjecatelja, jedan
izazivač a ostalih šest pokušavaju doći na njegovo mjesto tako da budu što
bolji i maštovitiji u pokretima! U kategoriji battle break-a dvoje je
natjecatelja, plešu jedan protiv drugoga, tri runde tj. tri izlaska svaki! Za
koga suci odluče da je bolji taj ide dalje!
Suci su bili iz cijelog svijeta, a izmjenjivali su se po kategorijama!
Uz dva otkačena i luda voditelja nije nedostajalo smijeha...! Bilo je tu svega,
lupinga, salta, okretanja na glavi... skakanja na jednoj ruci! Samo sam gledala
kako su prokleto fleksibilni! I zaljubila se na prvi move...! Odlučila otići
plesati... Dojmilo me se jako! I tako, sad brzo naći na netu neku školu hip-hopa
i breakdance-a! Snimala sam video i imala na kraju nekih 6 kratkih filmića...
stavim vam najbolji! Išle su mi na živce kokoši koje su vrištale na
skladna i čvrsta muška tijela... očito nisu primijetile ni jedan pokret!