Agram

Ne volim jesen...tmurni i kišoviti dani čine me depresivnom.Siva i maglovita jutra bude u meni suze,tugu...Ne podnosim hladnoću i vjetar koji me bezosjećajno udara po obrazu.Mrzim ono lišće što pada,i što nema nikog da grije moje srce.Postoji jedna jedina slika u mojoj glavi kojoj nikada ne mogu pobjeći koje god godišnje doba bilo...Ništa nije ravno zalasku,ni tim bezvremenskim bojama,zauvijek usađenim u mojim očima.

Sunce,Ti što nam poklanjaš toplinu,zašto moraš tako prekrasno umirati pri kraju svakoga dana...Da bi svakog sljedećeg se tako predivno ponovo uzdizao...I svakog novog dana poklanjao nam osmijeh...Do zadnje iskre života,Tvog i našeg...do kraja zajedno.

Danas sam napokon napravila ono što sam dosad odgađala! Uzela sam svoj digitalac i uputila se u ZOO vrt! Bio je savršen dan,lijep,sunčan... Oduvijek je ZOO moje najdraže mjesto,tamo sam odlazila kao mala,sreća (ili sudbina) je htjela da tamo odrađujem svoju maturu...niti danas ga ne mogu zaobići! A niti ne želim...

Danas sam prvi put nakon godinu dana ponovno otišla,i kada sam došla iznenadila sam se koliko su ga preuredili! Uvijek mi je drago vidjeti da ima toliko sponzora koji životinjama olakšavaju boravak tamo. I kao i uvijek,prvo sam otišla do "mojih" lavova. Kažem mojih jer sam lavica po horoskopu...a i zato što se divim Congu!

Congo je lav,je star i često neaktivan,ali kad taj rikne svi stanu i slušaju! I danas je Congo bio sav nikakav,lijen...i koliko god se trudila nisam ga uspjela fotkat onako kako sam željela. Čak mi se nije niti okrenuo kad sam ga zazvala...inače mi uvijek pokloni pažnju,nekad se čak i digne(to je čudo!) i dođe do ograde. Danas su vukovi bili prilično uznemireni,gledala sam ih dosta dugo,vođa je šetao s jedne strane na drugu (kao Balthazar!). Mladunče se izvuklo iz brloga i izašlo,a pošto je bilo dosta ljudi,mati ga je potjerala nazad nekim tipom režanja,no to nije bilo agresivno režanje...Neznam to objasniti,nešto kao opomena! Bili su tako slatki,kao tipična ljudska obitelj! Još nešto me fasciniralo,jezovito me streslo... Obnovili su kolibu u kojoj su smještene zmije i gmazovi,zove se "Zona sumraka" (kako prikladno!)! Unutra je mračno ko u spilji,ne vidi se prst pred nosom,a svo ono siktanje ti diže razinu straha u nebo!!! Sve je obavijeno bršljanom,na podu zemlja,lišće...sve je tako stvarno!

I što dublje zalazim postaje sve mračnije,a onda udarac...i zubi!!! Došla sam malo preblizu nastambi s majmunčićima,onima koji love noću. Sva sreća da je staklo debelo,huh!!! Laknulo mi je kad sam napokon izašla...nije da se bojim mraka,ali u takvom okolišu nije ti svejedno! Koliko je bilo zanimljivo,toliko sam u nekim dozama umirala od straha,na to te nastamba jednostavno prisili! A možda sam ja malo previše strašljiva... :-)

Sve u svemu,mislim da ću to ponoviti...

U Kini danas zbog enormnog povećanja nataliteta postoji tisuće i tisuće napuštenih djevojčica,u sirotištima,na ulici... Žensko dijete u Kini je prokletsvo,jer obiteljsku lozu nastavlja samo muško dijete.Nevjerojatno što se sve dopušta,muž svojoj ženi uvjetuje brak i ostanak u njegovu domu jedino rađanjem sina. Pritisak je užasan,a žene na muci,jer uz proces trudnoće,promjenom fizičkog i mentalnog stanja,tu je i svakodnevni stres i iščekivanje spola djeteta.Običaj je ako imate žensko dijete,ona će odrasti i otići od doma,dok sin ostaje,radi a kada se oženi onda u kuću dovodi i svoju ženu kao pomoć.Pošto se toliko napuštaju djevojčice sirotišta su prenapućena,pa postoji tajna koja je do sada nekako uspijela opstati. Naime,sirotišta masovno koriste tzv. sobe za umiranje. Jednu od pet djevojčica zaključavaju u sobićak,vežu za krevet...i jednostavno ostave. Da umre od gladi,od nemara,iznemoglosti...te tako napravi mjesto za neku drugu djevojčicu koja će doći. Reporteri koji su prošvercali snimateljsku opremu u taj dio Kine predstavljajući se kao turisti uspjeli su snimiti dokumentarni film o Mei Ming (što znaći bezimena). Proces ostavljanja i umiranja djevojčice u sobi za umiranje je dugotrajan i bolno težak. Djelatnici sirotišta niti ne dolaze provjeriti dali je curica umrla,nego im to dojave ostala djeca,dok im djevojčica umire pred očima. Na kraju tijelo izgleda poput dogorjele šibice,sasušeno i istrunuto,od čega bi se čovjeku želudac okrenuo. To je bilo prije 8 godina. Danas nakon te snimke 35.000 djevojčica je posvojeno najviše od strane zapadnih zemalja, SAD-a. Mei Ming je svojom smrću pokrenula jedan proces educiranja kineskog stanovništva koji obećava. Ovu reportažu je napravila Oprah u suradnji s kineskom novinarkom Nacional Geografica,slike posvojenih djevojčica izmamio bi suzu na licu svakome tko voli dijete. Danas one imaju obitelj,s obzirom što su sve morale proći u svom mladom životu ovo je njihova pobjeda!

Eto nastavka...

Ovo je priča o jednoj djevojčici.Nježnoj,pomalo osjetljivoj,sentimentalnoj.Nazovimo je Tuga,jer upravo je njeno djetinjstvo i život tužan. Dobro,možda malo pretjerujem,imala je i svijetlih trenutaka,ali ih je bilo u manjini i za njih se morala sama debelo izboriti. Tuga nije nikada imala onakvu pažnju roditelja kakvu je priželjkivala,kakvu je trebala. Tuga je od najranije dobi roditelje dijelila s braćom,prvo s jednim a onda i sa drugim. Još nije krenula u prvi osnovne kada je stigao kući prvi maleni zamotuljak. Dvije godine iza toga došao je i drugi. Već je onda shvatila da je omjer roditeljske ljubavi najvećim djelom usmjeren na njenu braću. Nije bila ljubomorna,puna zavisti...vjerovala je da je to tako jer su oni još bebe... Dugo godina je živjela u sjeni,morala se truditi 10 puta više da bi dobila i ono malo pažnje i odobravanje roditelja,što se njenoj braći dijelila samo tako...ali nije bila ljubomorna.Što je bivala starija shvatila je da to nema veze s njenom braćom,problem je u roditeljima. Što god ona napravila njima nije bilo dovoljno za jedan maleni "Bravo!". Slušala bi najgore i najružnije moguće epitete koje joj je majka mogla izreći. Ona koja ju je trebala voljeti ponašala se kao da je Tugu pokupila s ceste. Nikada joj u njenom mladom životu nije rekla volim te... Katkad bi se Tuga sa suzom u oku sjetila kako je ujutro prije prakse radila sebi kakao te sa ostatkom mlijeka majci napravila kavu,da bi je majka upitala kakvo je sranje sad napravila. Nebrojeno puta Tuga je poželjela više ne biti crna ovca,više ne tako živjeti!

A onda je otkrila u sebi lavlju snagu ,otkrila je da može preboljeti sve,iako joj se i danas zna desiti da popusti i tada suze poteku. Važno je bilo otkriti da to što je majka vrijeđa,tlaći,nanosi bol...radi to namjerno,iz objesti.Danas Tuga pokušava ne reagirati na tu mržnju usmjerenu prema njoj i silnu ljubav koja se pruža njenoj braći. Danas je Tuga jedna jaka žena,sa stavom i svojom glavom. Umjetnička duša,pjesnikinja,puna ljubavi iako je nikad nije dobivala. Izuzetno maštovita osoba,intuitivna... jer je vrlo često bježala u svijet mašte! Daleko od toga da Tuga nema dobre roditelje koji su je jako dobro odgojili,samo odgoj i ljubav su dvije različite stvari. Možeš ti jako dobro odgojiti dijete ali ako ga ne voliš sve pada u vodu... Tuga je sama sebi obećala da će jednog dana svoje dijete odgajati i voljeti. Zatvoriti će začarani krug i njeno će dijete biti voljeno...ono što ona nikad nije bila.

E pa nisam mislila da će mi današnji dan biti prvi sretan unazad neznam koliko! Kako je ćudno kako vas iznenade ljudi,nisam mislila da je to moguće. Pogotovo ne od moje obitelji...Ima dana i osjećaja kada mislim da jednostavno nisam dio te obitelji,kao da me ne priznaju pod svoju. Puno puta u životu sam se suoćila sa onim tipom pogleda "kaj ti to sad znaći" ili "kak se usudiš komentirat". Imala sam osjećaj da za njih ne postojim,samo kao netko tko se eto našao tu,pa kaj sad...

Reklo bi se da sam se za njihovu naklonost i ljubav morala duplo,ako ne i troduplo mučiti.Dobro,nisam zadovoljstvo nalazila u obitelji,(kako to ružno zvući!),nisam nalazila ljubav,niti onaj ponos koji sam očekivala... Nego,opet sam radila noćnu i kada me stari ujutro dovezao doma,na stolu sam ugledala...lijepog,malenog,srebrnog i toliko željenog digitalca!!! Za rođendan...njihovoj maloj curici,za njen 24!Sada je 00:30 što bi značilo da je ročkas prošao,ali su mi uljepšali dan! A da ne bude zabune burazi su se potrudili i dodatno me još opskrbili darovima! E...kako je sada to moguće...zar oni ne mare za mene,zar im ja nisam nevažna,zar nisam čitav život bila na jednoj strani a svi oni na drugoj...Do sada je sve bilo jasno,mogla sam sve očekivati...ali ovo ne. I što sada...misliti da su napokon počeli nešto osjećati...ili se pripremiti da je i ovo kratkoga vijeka. Neznam...a što vi mislite?